Tuesday, December 31, 2013

2013: PISMO PODRŠKE


Dobar film o krupnim istorijskim događajima može da se napravi tako što bi se uzela jedna "mala priča" i kroz nju ponudio isečak i dijagnoza "veće priče", šire istorijske slike.

Nema razloga da za "malu priču" ne uzmemo vrlo dinamičnu godinu koju su iza sebe ostavili Danilo i Dimitrije. Snimljen je celovečernji film MALI BUDO koji će svoje predstavljanje imati na Kustendorfu, a u bioskope ulazi tokom proleća 2014. godine. Na Kratkom metru 2013. Danilo je prikazao svoj kratkometražni dokumentarni film SLEM a krajem godine počeo je sa radom na novom celovečernjem dokumentarcu o Milošu Crnjanskom.

Ipak ova mala priča, puna lepih ishoda, i raznovrsnih aktivnosti ne nudi preciznu sliku stanja u srpskoj kinematografiji. Svakako da je na nekoliko drugih mesta bilo jako finih "malih" i "malo većih" priča. Recimo, KRUGOVI Srdana Golubovića su ostvarili zapažene nastupe na Sandensu i u Berlinu, NEPOSLUŠNI Mine Đukić su se kvalifikovali za Sandens a to je verovatno samo početak velikih festivalskih nastupa za taj film, i konačno Filmski centar Srbije je pored svojih već ustaljenih konkursa uveo praksu stimulacije gledanosti i kvaliteta. Ipak, čak i ove "velike priče" sa hepiendom ne ilustruju stanje kod nas.

Ne ilustruju ga zato što se sve ovo odvija u tišini jer u Srbiji od oktobra meseca oko trideset procenata bioskopskog tržišta nije u funkciji jer je zatvoren multipleks u tržnom centru Ušće. Ni dok je Ušće radilo, mnogi filmovi, kao na primer KRUGOVI uprkos velikoj reputaciji i interesovanju javnosti nisu dobijali adekvatan prostor na bioskopskom repertoaru, a krajem godine postalo je vrlo teško uloviti i neke holivudske blokbastere.

Slučaj tržnog centra Ušće razotkrio je stepen zapuštenosti naše bioskopske mreže, ne kao infrastrukture već kao delatnosti u celini, a što je još gore ukazao je da su neki vrlo bitni, možda i ključni segmenti naše kinematografije prepušteni na milost i nemilost špekulantima kojima Filmski centar Srbije zapravo ne može ništa i čija aktivnost čak ni najmanjim delom nije posvećena interesima naše kinematografije.


Ne zastupamo tezu da srpski film mora da prati dekadentne tokove savremenog evropskog filma gde se iz javnih fondova finansira i snimanje filmova i njihovo gledanje - srpski film još uvek može da privuče srpskog gledaoca bez obaveze da ga za to gledanje plati - ali ako se već zna da naš film mora da se sufinansira državnim parama jer nije tržištno održiv, onda mu barem malo treba olakšati i poziciju na tom tržištu, barem kroz otvaranje bioskopa i ustupanje termina za prikazivanje.

U bioskopima je gledanost mahom bila rezervisana za strane filmove i najgledaniji naslov bio je drugi deo ŠTRUMPFOVA. Jedini srpski film koji se ozbiljnije uključio u borbu za veće rezultate bila je VOJNA AKADEMIJA 2, ostvarenje koje nažalost nije nastavak uspešne VOJNE AKADEMIJE iako po naslovu tako deluje - ona ni ne postoji kao film - ostvarenje koje zapravo i nije film već montaža atrakcija iz druge sezone jedne popularne ali prilično slabe serije. U ovim rezultatima možemo prepoznati dva zabrinjavajuća trenda. Prvi je da američki film dominira nad srpskim, ali ostaje nada da će već 2014. sve doći na svoje mesto jer postoje barem tri filma koja pretenduju na veliku gledanost. Drugi trend međutim nastavlja da se razvija i u 2014. godini a to je premontiravanje televizijskih serija u bioskopsku formu. Posle uspešne izvedbe tog trika u MONTEVIDEU usledilo je nekoliko takvih pokušaja kao što su Šotrin VUJIĆ i Zečevićeva VOJNA AKADEMIJA 2. Oba ova filma postigla su uspeh, ipak postavlja se pitanje da li takvi trenutni rezultati ipak deluju štetno na duže staze.

Sam Filmski centar Srbije doživeo je naizgled dobrodošle kadrovske promene prošlog proleća. Nažalost, čini se da nije mnogo urađeno na popravljanju kredibiliteta ove ustanove, transparentnost rada Upravnog odbora doprinela je konfuziji ali ne i javnosti odlučivanja. Ipak, već uvođenje stimulacije i sistematske pomoći bioskopima pokazuje da se korača u dobrom pravcu, odnosno da će sada filmski radnici ipak manje zavisiti od hirova, interesa i perverzija ljudi koje delegira FCS. 

Ove godine napustili su nas značajni ljudi. Preminuo je Mirko Kovač, veliki jugoslovenski književnik i scenarista, i niz drugih značajnih filmskih radnika. Ipak, za savremene tokove srpskog filma najznačajniji gubitak je iznenadna smrt Dinka Tucakovića, filmskog autora, kritičara, kuratora i popularizatora. Bez njega, mnoge stvari će ići teže.

U idućoj godini, ponudićemo vam jednu lepu stvar, to je film MALI BUDO. Želimo vam da i ostali ponude još nešto i da srpski film bude još bliži nečemu čemu čemu se radujemo i sa čim možemo da se identifikujemo.