Tuesday, September 09, 2008

UNDERCOVER DOBA


Doba Nevinosti je uspelo da infiltrira svog operativca u samu srž najsubverzivnije linije jugoslovenskog filma. Ono što nije uspelo Službi državne bezbednosti uspelo je našem blogu. Imamo izveštaj sa snimanja novog filma Želimira Žilnika, na kome je dostignuta kritična masa pred eksploziju pošto je pored reditelja na setu bio i Lazar Stojanović, najveća žrtva titoističkog obračuna sa Crnim Talasom, jedini naš reditelj koji je robijao, i mlada garda srpske levice.

Raduje nas što smo na setu videli da je Žilnik u punoj formi i da je još uvek duhom najmlađi reditelj u našoj kinematografiji koji nije slučajno i dalje jedan od naših najrelevantnijih autora u svetskim okvirima.
Dok čekamo novi Žilnikov film u šake treba uzeti knjigu Bogdana Tirnanića CRNI TALAS i podsetiti se svega šta su ovi ljudi radili u periodu kada su učinili našu kinematografiju jednom od najuticajnijih u svetu.
Evo izveštaja:



Inspirisan zrenjaninskim radnicima koji su nakon višegodišnje borbe uspeli da ponište privatizaciju i povrate vlasništvo nad fabrikom, Želimir Žilnik ovih dana snima film pod radnim nazivom „Kako je divlji kapitalizam proždrao truli socijalizam“. Pored „tranzicionih gubitnika“, Žilnik analizira trenutnu transformaciju srpskog društva kroz prikaz potomaka stare građanske klase i njihovih napora za povraćaj nacionalizovane imovine sa jedne strane i novopečene buržoazije, proistekle iz ognja ratova devedesetih i mutacije eks-titoističke birokratije, sa druge.

Protekli vikend, Doba Nevinosti bilo je na beogradskom setu filma sa Žilnikovim saradnicima, Lazarom Stojanovićem i ekipom levičarskih aktivista. Pešcane dine u Luci Beograd pred sumrak, bile su poprište verbalnog obračuna između bivšeg disidenta, dokazanog liberala koji se vraća iz Amerike privučen promenama u zemlji i povraćajem dedovine (koga igra Lazar Stojanović) i uređivačkog odbora lokalnog revolucionarnog časopisa (koji igraju Beogradski politički i kulturni aktivisti sa „krajnje levice“).

U ovoj sceni, Stojanović, kroz svog sina koji je član redakcije, pravi „nepristojnu ponudu“ lokalnim levičarima, stavljajući im na raspolaganje pozamašnu sumu novca dobijenu kroz proces restitucije. Članovi redakcije se u početku između sebe žučno raspravljaju o tome da li prihvatiti novac i u koju svrhu ga upotrebiti (redakcija se naime cepa na „kulturnu“ frakciju koja zeli da organizuje konferenciju o posvećenu sećanju na koncept socijalističkog građanstva u Tuzli i „političko“ krilo koje insistira na organizovanju pan-Balkanske kampanje protiv Evropske Unije i NATO).

Iznenada, iza horizonta se pojavljuje figura omrznutog mecene koji ušeta u skup i okupljene drugove kroz niz provokativnih komentara podseti na delikatnost situacije u kojoj su se našli. Imali smo prilike da se na licu mesta uverimo u potentnost Žilnikove tehnike „odglumljenog dokumentarizma“ jer se tenzija sa seta nastavila još neko vreme nakon završetka snimanja debatom između starih i novih disidenata uz piće i pečeni krompir u kafani Stara Hercegovina. Koliko smo čuli Žilnik sa ekipom u narednim danima nastavlja put Tuzle...